Anđeli čuvari

[CelticLady]

Mudrost neuspjeha

Neuspjeh je akcija, a ne identitet. To nije ono što jesmo, nego samo događaj ili situacija, ili se pak odnosi na neki izbor kojeg smo učinili. Pa ipak, mnogi od nas u nekom trenutku u životu, nosili smo neuspjeh kao svoj identitet.

U tim situacijama, teško nam je odvojiti se od tog događaja ili situacije. Nosimo "neuspjeh" kao kaput. On donosi razne vrste osjećaja: ljutnju, krivnju, žaljenje, tugu, razočaranje u sebe i druge. Ako izgubimo osjećaj sebe tijekom neuspjeha, to nas može potpuno preplaviti.

Većina nas ne boravi tu većinu vremena. Neuspjeh, kao identitet, pojavljuje se povremeno i može nas proganjati dok ne dođemo do točke da ga otpustimo.

Kako bismo ga otpustili, moramo biti u stanju odvojiti naš osjećaj sebe od akcija ili izbora koji su doveli do neuspjeha. Možemo to reći i ovako: ne postoji neuspjeh, nego samo feedback (povratna informacija). Kako da neuspjeh pretvorimo u feedback?

Prva stvar koju trebamo učiniti je da iskoračimo iz tog neuspjeha kako bismo dobili drugačiju perspektivu. Moramo ga pogledati kao da se to dogodilo nekome drugome. Što se dogodilo? Što je dovelo do toga da se to dogodilo? Koje odluke smo donijeli? Na temelju kojih informacija? Jesmo li obratili pozornost na sve informacije - analitičke, intelektualne i na naše intuitivne reakcije?

Neuspjeh se često pojavljuje kada ustrajemo u nečemu usprkos osjećaju upozorenja protiv toga. Koliko često smo odluke ili informacije racionalizirali kako bismo ih učinili prihvatljivima? Jeste li si ikad nakon toga sami sebi rekli: "Znao sam da nisam to trebao učiniti."

Neuspjeh nam pruža vrijedne informacije. One nam pomažu da uvidimo gdje smo skrenuli s puta ili gdje nismo obraćali pozornost na nešto u našoj okolini. One nas ponekad vode u smjeru kojeg prethodno nismo predvidjeli. I u poslovnim i u osobnim okolnostima, neuspjeh je često vodio do velikih otkrića ili napretka. Klasični poslovni primjer su post-it papirići, koji su sada "institucija" kako kod kuće tako i u uredima. Netko je prepoznao mogućnost "neuspjeha" (ljepilo koje nije dovoljno dobro lijepilo stvari) i stvorio je novi dohodovni proizvod. Kako smo se nosili s informacijama dok nije bilo post-it papirića?

Još jedan primjer je izum žarulje. Thomasu Edisonu bilo je potrebno 10.000 pokušaja prije nego je uspio. Kad ga je novinar upitao, dok je bio na polovici tog procesa, kako može ustrajati nakon što nije uspio 5000 puta, on je odgovorio: "Ne radi se o tome da nisam uspio 5000 puta. Ja sam uspješno otkrio 5000 načina koji ne funkcioniraju." Povratne informacije iz tih eksperimenta su nesumnjivo bile također korisne i za njegove druge eksperimente.

Inovativni biznisi kultiviraju okruženje u kojem su greške ne samo prihvatljive, nego i priznate kao vrijedan dio inovativnog procesa. Greško postaju neuspjeh jedino ako se iz njih ne uči.

Većina ljudi je doživjela "neuspjeh" osobno, kao što je gubitak posla, raspad neke veze ili braka i takvi ljudi će često komentirati, u retrospektivi, da je to bila najbolja stvar koja im se dogodila. Nakon toga su pronašli bolji posao ili započeli svoj vlastiti, pronašli novog partnera ili našli mir u sebi. Mnogo ljudi će reći da su to još davno trebali učiniti. U stvari, u mnogim slučajevima, oni su znali da su se trebali pokrenuti puno prije nego je došlo do "neuspjeha".

Neki ljudi će doživjeti opetovani neuspjeh. Kad se to događa, identitet neuspjeha postaje sve veći i teži. Možda je to nešto očito kao što su neodgovarajuće veze ili ponovno stvaranje loših poslovnih situacija unatoč promjeni posla. To obično znači da nismo učili iz iskustva neuspjeha. Prvi puta kada dođe do neuspjeha, to nas može izbaciti iz ravnoteže. Ako ne napravimo potrebno prilagođavanje, sljedeći neuspjeh će nas izbaciti iz ravnoteže još više dok konačno ne dođemo do točke da nas to potpuno obori.

Ako se nalazite u takvoj situaciji, pogledajte u obrasce. Što je isto u toj situaciji kao što je bilo i prošli puta, kao i prije toga?

Ponekad se obrasci pojavljuju zato jer je potrebno da donesemo neke odluke ili izbore u koje se bojimo pogledati. Oni nam se čini rizični, oni uključuju druge ljude ili nas naprosto izvlače iz naše zone udobnosti. U nekoj poslovnoj situaciji, možda se moramo vratiti natrag u školu, promijeniti struku ili sami pokrenuti nešto. To je teško učiniti kada se pouzdamo u stalne prihode ili izvlačimo svoj osjećaj sebe iz naše uloge na poslu. U nekoj situaciji veze, možda moramo promijeniti nešto u sebi kako bi veza funkcionirala, napustiti tog partnera ili privući novog partnera koji nam više odgovara. I opet, to je zastrašujuće, osobito ako smo usvojili neuspjeh kao identitet, umjesto da gledamo na njega kao na akciju, situaciju ili događaj.

Mi danas ne bismo bili to što jesmo da nije bilo naših iskustava neuspjeha. Oni nam pomažu da se definiramo; ponekad nam točno pokazuju kakvi smo. No bitno u tome je da smo donijeli najbolje odluke koje smo mogli sa znanjem, resursima i sviješću koje smo imali u tom trenutku. Naknadno je lako reći i vidjeti da smo trebali učiniti nešto drugo. Pitanje koje se sada postavlja: što ćete učiniti s tim uvidom kako biste promijenili obrasce ili povećali svoje znanje kako biste se kretali naprijed i kako bi "neuspjeh" postao mudrost iz koje možete rasti i stvoriti uspjeh

[kaya]

Imam jedan problem u vezi neuspjeha, naime jako volim glazbu, još od kada sam bila jako mala, ali mi se doodilo nešto što me je u potpunosti obilježilo. Kada sam došla u peti razred profesorica iz glazbenog je odrzala audiciju za učenike koji žele ići na zbor na kjoj je ona nama trebala provjeravati sluh, ja nisam prošla. Do tada je bilo sve u redu, što se tiće moga pjevanja na glazbenom, to mi je bilo najomiljeniji predmet u nižim razredima. Ali od kada mi se dogodilo to da nisam prošla audiciju glazbeni je postao prava noćna mora za mene, na satu mi se tresao glas kada sam morala pjevati solo, zbog čega sam dobivala minus pet (što i nije loše kod te profesorice, zato što je fakat bila cjepidlaka - jednom mi je dala minus pet zato što sam udahnula na krivom mjestu... glupo za osnovnu školu!). Ulavnom, tada sam se počela bojati neuspjeha i to mi nimalo ne pomaže. To mi je spustilo samopouzdaje na nulu, promjenilo me. Od tada nije prošao niti jedan dan u kojemu se nisam sjetila toga, a često i zaplakala. Kasnije (od 6. razreda), sam planirala otići na audiciju za pjevanje u glazbenu školu, ali se nisam usudila učiniti ti 3 godine. Kada sam došla u prvi srednje upisala sam se na klavir i mislila sam da će mi to pomoći, ali naravno da nije kada mene ne zaima klavir nego pjevanje... i još uz to kad god sam pomislila da trebam otići na sat klavira, zadrhtale bi mi ruke, i oblio me znoj previše se bojim, tako da sam ubrzo odustala. Sada ću u treći srednje, znači, ja 5 godina pokušavam skupiti hrabrost da odem na audiciju za pjevanj, ali jednostavno ne mogu, a voljela bih zato što me pjevanje ispunjava.
I da kad smo kod neuspjeha isto mi se to s rukama događa i pod maematikom, ja jako volim matematiku (a to je izvor drugih problema, znate IQ oko 158 i sve što ide uz njega u vezi sa socijelnim zivotom... i srećom uopće.. joj sad bih se mogla toliko raspisati, imam tonu problema, ali ne želim previše skrenuti s teme.). Naime u osnovnoj sam imala sve do jedne petice i sada kada sam došla u srednju nemam tako dobre ocijene zato što mi to profesorica ne može dobro objasniti. Radi se o programu škole, imam matematiku tri puta tjedno i još uz to profesorica objašnjava zadatke ljudima u razredu kao da su idioti, objašnjava im svaki red i to mene živcira, zato što ju iz prvoga takvog idiotskog objašnjavanja ne uspije shvatiti preko 90% učenika. Meni je to dosadno pa ne pratim na satu ionako rješim sve zadatke prije nego što ona dođe do pola! Sve mi je jasno u gradivu i jako se brzo snađem kada se pojavi nešto nepozato u zadatku, ali kada dođem na test zablokiram se i ne znam, ali ozbiljno, koliko je 8 na kvadrat ili točno rješim zadatak, pa umjesto (-3, 5), ja označim na koordinatnom sustavu (3, 5), ili npr. kada izračunam problemski zadatak sa brojem ljudi u selu, ja dobijem odgovore 250, 800 i 1200, pa napišem krajnje rješenje da ima najviše ljudi u selu od 800 stanovnika! Pomozite, molim vas ovo mi je prevelik teret...

[Guardian]

Draga Kaya,
Veci dio opcenitog odgovora na ovo pitanje mozes pronaci u gornjem topicu od Celtic Lady. Medjutim, naravno, svatko od nas je osoba za sebe i ima neke svoje specificne osobine koje mogu biti i snage i slabosti. Tvoja visoka inteligencija vjerojatno ti je u zivotu olaksala puno toga, ali vjerujem i da ti cesto zbog nje nije bilo lako (govorim iz vlastitog iskustva - "sijes" me za jedan bod IQ-a, moj je 157 ). Ovakav dozivljaj neuspjeha, u kojem ti strah od toga zapravo ogranicava cak i ono najnormalnije funkcioniranje, djelomicno je povezan s tim.
Stari Grci, preciznije receno Spartanci, imali su jednu znanost koju su izucavali njihovi ratnici, a zvala se "phobologia" - znanost o strahu. Proucavali su strah kako bi ga mogli svladati. I znas sto su otkrili? da je strah najcesce lociran u tijelu. Pronasli su tocke u tijelu u kojima se strah manifestira (usta, grlo, trbuh, srce, koljena, noge itd.) a zatim su naucili kako opustiti te dijelove da bi mogli funkcionirati smireno.
Preporucam ti sljedece: pokusaj pronaci tocke u tijelu koje ti se blokiraju u trenutku kad te obuzme taj strah, ta trema, i onda u tom trenutku, a i nakon njega, vjezbaj opustanje tih dijelova tijela, i to svakodnevno. Nakon nekog vremena, otkrit ces kako ovladati strahom i to u najstresnijim situacijama. A kad to otkrijes, tvoj neuspjeh nece ti vise dugo biti kocnica.
Sto se tice metoda opustanja tijela, tu postoji cijeli spektar, od aikidoa (kojeg ti zdusno preporucam), pa do raznih vrsta joge i autogenog treninga. Pokusaj nesto od toga.
Ako ce te bilo sto jos zanimati, samo pitaj.
Puno srece i uspjeha!
Pozdrav
_________________
Ne pitamo koliko ih je, nego gdje su.

[Guardian]

...
_________________
Ne pitamo koliko ih je, nego gdje su.

[Guardian]

...
_________________
Ne pitamo koliko ih je, nego gdje su.

[kaya]

Hi Guardian!

Joj hvala na ekspresnom odgovoru, mislila sam da ga mogu očekivati tek negdje u devetom mjesecu!
...i da, nešto mi nije jasno u Vašem odgovoru... shvatila sa da je za moj strah od neuspjeha ˝kriva˝ visoka inteligencija. Zanima me zašto? Kako je to moguće?

Inače mnogo sam razmišljala o čojekovoj ulozi u životu, o životu općenito te o vjeri i shvatila sam da je, po mom mišljenju, budizam ˝ono pravo˝. Sada sam bila na stranicama budističkog centra u Zagrebu i organiziraju - tečaj chan meditacijske prakse, za koji kažu - Chan ne nudi ugodu, već razumijevanje neugode i nadilaženje i jednoga i drugoga. Chan nije eskapizam, već hvatanje u koštac s onime od čega bismo htjeli pobjeći. Chan nije plutanje u ružičastim oblacima već suočavanje sa stvarnošću. I oslobođenje koje takvo suočavanje donosi. pa... znate li što o tome i imate li neki komentar? Po Vašem mišljenju li bolji aikido ili chan?

I još nešto (baš sam naporna, ovo je zadnje ;) ) - na webu anđeli čuvari piše članak o hipnozi, kojeg nosam u cjelosti pročitala, ali budući da ste pisali o hipnozi vrlo je vjerojatno da znate što je hipnoza regresija. Budući da ona postoji i da nas vraća u prošle živote onda to znači da postoji dokaz da se ljudi, tj. njihove duše reinkarniraju. A to znači da je, naglašavam - po mom mišljenu, budizam ˝u pravu˝. Je li to dovoljan razlog da promijenim vjeru?

Pozz

[Guardian]